ventilácījskī

prid. G ventilácījskōg(a); ž. ventilácījskā, s. ventilácījskō koji se odnosi na ventilaciju [~ otvor; ~ uređaji]

vȅntilaciōnī

prid. ventilacijski

ventìlātor

im. m. G ventìlātora, I ventìlātorom; mn. N ventìlātori, G ventìlātōrā tehn. uređaj za stvaranje zračne struje radi rashlađivanja, prozračivanja, usisavanja i pokretanja zraka ili plinova

ventìlātorskī

prid. G ventìlātorskōg(a); ž. ventìlātorskā, s. ventìlātorskō koji se odnosi na ventilator

vènuti

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. vȅ, 3. l. mn. vȅ, aor. 3. l. jd. vȅ, imperf. 3. l. jd. vȅnjāše, prid. r. vènuo 1. gubiti svježinu zbog nedostatka vlage [Cvijeće vene.]; sin. sušiti se v. pod sušiti 2. pren. gubiti snagu ili zdravlje

vȅo

im. m. G vèla; mn. N vèlovi, G vȅlōvā v. koprena

veòma

pril. u velikoj mjeri [~ osjetljiv]; sin. vrlo

vȅpar

im. m. G vȅpra, I vȅprom; mn. N vȅprovi, G vȅprōvā mužjak divlje svinje

vȅprina

im. ž. G vȅprinē; mn. N vȅprine, G vȅprīnā bot. višegodišnji vazdazeleni grm razgranate stabljike i krutih kožastih listova kojemu je plod crvena boba

vȅprovina

im. ž. G vȅprovinē veprovo meso

vèrānda

im. ž. G vèrāndē; mn. N vèrānde, G vèrāndā/vèrāndī staklom i krovom zaštićena terasa

vèrati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. vȅrēm se, 3. l. mn. vȅrū se, imp. vèri se, aor. vèrah se, imperf. vȅrāh se, prid. r. vèrao se uspinjati se uza što visoko ili strmo hvatajući se rukama i upirući se nogama [~ na drvo; ~ uz brdo]

vèrbālnī

prid. G vèrbālnōg(a); ž. vèrbālnā, s. vèrbālnō koji je izražen riječima [~ sukob]; ant. neverbalni

vèrist

im. m. G vèrista, V vèristu; mn. N vèristi, G vȅrīstā sljedbenik verizma

vèristica

im. ž. G vèristicē; mn. N vèristice, G vèristīcā sljedbenica verizma

vèrističin

prid. G vèrističina; ž. vèrističina, s. vèrističino koji pripada veristici

verìstičkī

prid. G verìstičkōg(a); ž. verìstičkā, s. verìstičkō koji se odnosi na veriste i verizam [~ stil]

verìzam

im. m. G verìzma umj. umjetnički stil i stilsko razdoblje blisko naturalizmu nastalo nakon realizma potkraj 19. stoljeća u Italiji, a označuje ga vjerno prikazivanje života

versifikácija

im. ž. G versifikácijē; mn. N versifikácije, G versifikácījā knjiž. sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi [antička ~]; sin. metrika  kvalitativna ~ sustav tvorbe stihova ponavljanjem jednakoga broja slogova; kvantitativna ~ sustav tvorbe stihova pravilnom izmjenom dugih i kratkih slogova

versifikácījskī

prid. G versifikácījskōg(a); ž. versifikácījskā, s. versifikácījskō koji se odnosi na versifikaciju; sin. metrički

vertikála

im. ž. G vertikálē; mn. N vertikále, G vertikálā 1. fiz. pravac koji siječe Zemljinu površinu pod pravim kutom; ant. horizontala 2. mat. pravac koji siječe drugi pravac, crtu ili plohu pod pravim kutom; sin. okomica

vȅrtikālan

prid. G vȅrtikālna; odr. vȅrtikālnī, G vȅrtikālnōg(a); ž. vȅrtikālna, s. vȅrtikālno v. uspravan

vèrzija

im. ž. G vèrzijē; mn. N vèrzije, G vȅrzījā v. inačica

vesèliti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. vesèlīm, 3. l. mn. vesèlē, imp. vesèli, aor. vesèlih, imperf. vesèljāh, prid. r. vesèlio činiti koga veselim [Njegov uspjeh veseli roditelje.] • vesèliti se povr. osjećati veselje ili radost, biti veseo [~ se darovima; ~ se skijanju]; sin. radovati se; ant. tugovati, žaliti

vȅselo

pril. komp. vesèlijē tako da odražava, očituje veselje [~ uskliknuti]; sin. radosno, sretno; ant. neveselo, tužno, žalosno

vesèljāk

im. m. G veseljáka, V vȅseljāče; mn. N veseljáci, G veseljákā osoba koja voli veselje, koja je vesele naravi

vesélje

im. s. G vesélja vedro i zadovoljno raspoloženje; sin. radost, sreća; ant. tuga, žalost

vesèljēnje

im. s. G vesèljēnja osjećaj veselja ili radosti, bivanje veselim

vȅseo

prid. G vȅsela; odr. vȅselī, G vȅselōg(a); ž. vȅsela, s. vȅselo; komp. vesèlijī 1. koji osjeća veselje [Danas sam ~.] 2. koji izražava, očituje veselje [vesela vijest; ~ pogled]; sin. radostan, sretan; ant. neveseo, tužan, žalostan

vèslāč

im. m. G vesláča, V vȅslāču; mn. N vesláči, G vesláčā 1. osoba koja vesla 2. osoba koja se bavi veslanjem

veslàčica

im. ž. G veslàčicē; mn. N veslàčice, G veslàčīcā 1. žena koja vesla 2. žena koja se bavi veslanjem

veslàčičin

prid. G veslàčičina; ž. veslàčičina, s. veslàčičino koji pripada veslačici

vèslāčkī

prid. G vèslāčkōg(a); ž. vèslāčkā, s. vèslāčkō koji se odnosi na veslače i veslanje

vèslānje

im. s. G vèslānja 1. pokretanje plovila s pomoću vesala 2. sp. natjecanje veslača u posebnim sportskim čamcima

veslàrica

im. ž. G veslàricē; mn. N veslàrice, G veslàrīcā pom. brod na vesla

vèslati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. vèslām, 3. l. mn. vèslajū, imp. vèslāj, aor. vèslah, imperf. vèslāh, prid. r. vèslao pokretati plovilo s pomoću vesala [~ u čamcu]

vèslo

im. s. G vèsla; mn. N vèsla, G vesálā/véslā dugačka drvena oblica koja je na jednome kraju oblikom nalik lopatici i koja služi za pokretanje plovila [čamac na vesla] ♦ nisam (nisi itd.) ~ sisao nisam (nisi itd.) naivan, ne dam se (ne daš se itd.) prevariti

vèstālka

im. ž. G vèstālkē, DL vèstālki; mn. N vèstālke, G vèstālkā/vèstālkī pov., rel. u starorimskoj religiji svećenica božice Veste koja se brine za vječnu vatru

vèstern

im. m. G vèsterna; mn. N vèsterni, G vȅstērnā roman ili film kojemu se radnja događa na Divljemu zapadu

vȇsti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. vézem, 3. l. mn. vézū, imp. vézi, aor. vézoh, imperf. vézāh, prid. r. m. vȇzao, ž. vézla, s. vȇzlo, mn. vȇzli, prid. t. vèzen ukrašavati, kititi vezom

vešmašína

im. ž. → perilica rublja v. pod perilica

veterìnār

im. m. G veterinára, V vȅterināru/vȅterināre; mn. N veterinári, G veterinárā liječnik koji vodi brigu o uzgoju, zaštiti zdravlja i liječenju životinja

veterinárev

prid. G veterináreva; ž. veterináreva, s. veterinárevo koji pripada veterinaru; sin. veterinarov

veterìnārka

im. ž. G veterìnārkē, DL veterìnārki; mn. N veterìnārke, G veterìnārkā/veterìnārkī liječnica koja vodi brigu o uzgoju, zaštiti zdravlja i liječenju životinja

veterinárov

prid. G veterinárova; ž. veterinárova, s. veterinárovo usp. veterinarev

veterìnārskī

prid. G veterìnārskōg(a); ž. veterìnārskā, s. veterìnārskō koji se odnosi na veterinare i veterinarstvo

véto

im. m. G véta; m. s. mn. N véti/véta, N vétā 1. pov. riječi zabrane kojima su pučki tribuni u antičkome Rimu odbacivali provedbu zakona koje je donosio Senat 2. pol., prav. moć ili pravo pojedinca ili države da svojim glasom onemogući donošenje kojega zakona ili provedbu koje odluke [pravo veta]

vȇz¹

im. m. G vȇza, L vézu; mn. N vȅzovi, G vȅzōvā ukras na tkanini izrađen s pomoću konca [slavonski ~]

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga